srijeda, 22.10.2008.

opet na početku....

opet jadna. opet tužna... opet..slaba?
više nema ljudi oko mene zbog kojih sam se osječala sigurnom.... više nema sigurnosti oko mene... sve oko mene je novo... još ništa ne razumijem...
što se događa? što sam ja njima napravila?
nije bitno. nije mi stalo do toga šta oni misle... oni mi ništa ne znače... a oni koji mi znače znaju kakva ja jesam... valjda?
katastrofa... osječam se tako... koma.... osječam se samom....... više ništa nije isto.... oni nemaju vremena za mene.... oni imaju druge interese... ja se od njih razlikujem... uvjek sam se i razlikovala....ali sada se to više vidi....
ne pronalazim ljude istih interesa... ne pronalazim ljude s razumjevanjem... ili to ne vidim??
užasno sam u komi. već dugo se nisam osječala baš ovako usamljeno...
već dugo nisam bila ovako tužna.....
zapravo... mislila sam da sam sretna... očito sam se prevarila. očito nisam bila sretna....
moj život je samo jedan veliki niz pogrešaka. jedan veliki niz neuspjeha, samovanja, tuge....
šta če biti samnom?
da bar umrem.... drugo ni ne zaslužujem.... drugo ni ne želim.... nakon šta umrem barem više neću biti sama... bit ću s njom... s osobom koju neopisivo volim..........
i sad vi sigurno mislite da ja mislim kako nikog drugog nevolim..... ne, nije istina, ima ljudi koje volim... ali sam svejedno usamljena... i ne želim to više.... žao mi je, ali tako je. jednostavno... nemogu više.........

četvrtak, 16.10.2008.

nema više mjesta tuzi u mome životu...

uvjek je tu... prisutna u meni... uvjek samnom... uvjek se skriva iza moga osmjeha... uvjek izviruje iz mene...
ništa pozitivino... to je samo ona stara...dobro poznata tuga....
koja uvjek zna kako pobjediti mene i moju želju za srećom...
od malena me prati. zašto? što sam joj skrivila?
pitam se... dali me samo priprema na nešto veliko? recimo...
kada netko tko u životu nezna što je tuga, nesreća, doživi nešto strašno, oče li se znati nositi s time? a ja... koju to cijeli život to prati... ja ču se snači, bit ču spremna, znat ču se pripremiti. snači ču se, jelda?
čudno je sve to...
svako zlo za neko dobro?
možda i je istina... možda to i nije toliko glupo koliko zvuči...
sve se vrača sve se plača??
oo da... zna se... to je istina. vidjet čete... svi...
ne, nisam ogorčena. nisam ljuta. ja sam tužna. ja sam zbunjena.
ponekad se pitam
kako bi bilo da je ona ostala samnom... da je On nije uzeo ka sebi...
pitam se i... zašto baš nju... ona je bila dobra osoba. bila je savršena. bez mana... a tako mi ju je brzo oduzeo... još nisam ni shvatila koliko ju volim, a nje već nije bilo... već je otišla....
no ok... ostavimo to iza sebe.... bilo je to davno... iako još boli... ne, to se ne zaboravlja..... to ostaje zauvjek...
sada je sve drugačije. sada više ništa nije isto.....
neznam... osječam se neobično.... čudno?...glupo?
da...to je ostalo isto. to se nije promjenilo....
sad si uz mene,jelda? sada si tu... iako ne fizički.... još me voliš? jelda?
ja vjerujem u to. vjerujem ti. ti to znaš, jelda? još uvjek vjerujem u nas....
prošlo je puno vremena... prošli smo mnogo toga... a još uvjek si tu. i iako me poznaješ, svejedno me voliš... jeli to moguče?
oprosti što sam glupa. oprosti što sam ljubomorna. ali to je samo zato što te volim. i zato što sam sebična i želim te samo za sebe. znam da pretjerujem...ali ti znaš da sam ja takva,zar ne?
misliš li ti da me poznaješ? da-ne?
ja neznam... ja nisam sigurna ni dali sama sebe poznajem...a ako ja ne poznajem samu sebe,ako ja neznam što sam ja.... kako bi ti znao?
sve u svemu...nadam se da češ me voljeti i nakon što otkrijemo što sam ja stvarno....




volim te

srijeda, 17.09.2008.

vrijeme nikada ne staje. vrijeme uvjek ide...

nema granica. nikada ne staje. uvjek ide...prolazi.... nemoguče ga je sprječiti....
prošla je 1,7g odkad sam te upoznala. toliko sam se promjenila od tada. ti si mi pomogao da se promjenim. hvala.
volim te. svakim danom mi nedostaješ sve više i više. ti,tvoj dodir, tvoja blizina... sve... zar je to uopče potrebno napominjati?
svaki dan razmišljam o tebi neprestano. o tome kako bi bilo da si tu. da si mi bliže. da smo zajedno.
ali možda je ovako i trebalo biti... jer ovako sam naučila cjeniti tvoju blizinu,
ovako si za mene sve. živim za taj trenutak kada čemo napokon biti zajedno. a onako... to možda i nebi bilo tako...
mislila sam da jeuopče nepotrebno napominjati da mi fališ. ali bila sam u krivu.
iskreno. kada bi mogla birati, dan s tobom ili tjedan s bratom, rađe bih izabrala dan s tobom. zar ti to ništa ne govori? jer trebalo bi....
nema smisla da se ljutiš zbog toga. jer nisi u prvu. ovaj put nisi....
i ja ne mislim da sam pametna. ne ne.... čak štoviše mislim da sam jako glupa.... ali jbg....
boli me to što misliš o meni... nisam znala da ostavljam takav dojam...
mogao si mi prije reći.....
znam da se volim svađati, oduvjek je to tako... sa svima osim s tobom.
nemoj se više duriti, molim te.... nema smisla.... nikom to ne pomaže...
želim znati sve.... sve što misliš o meni a da neznam. kao što je npr ono što si mi danas rekao....
ne želim da se ljutiš na mene.
želim da budemo sretni. zajedno. i da zajedno čekamo trenutak kada čemo napokon biti zajedno. ja to jedva čekam. nadam se da i ti.


VOLIM TE<3

utorak, 02.09.2008.

sve je tako... čudno...

mislila sam:uvjek če biti uz mene, uvjek če me voljeti i bodriti
istina: bila sam samo prolazna ljubav za njega, sad ga više nije briga
mislislila sam: on če zauvjek uljepšavat moj život, uvjek če biti moj
istina: već je otišo, tako brzo... i sada bi rađe bio biločij nego ponovo moj
mislila sam: on me treba jer me voli
istina: on me volio jer me trebao.
bila sam mu samo navika...
i sada je sve drugačije... nisam navikla ovako... još uvjek ga trebam....
godina i pol nije malo.... uvuko mi se pod kožu... postao je dio mene... i sada ga nema više...
i oke... ne boli me toliko što me više nevoli (neželim reć da me ne boli ali ne toliko)... samo... bole me uspomene. sječanja.
i ne razumijem.... ništa mi više nije jasno... 2dana je dosta da promjeni 1.5g? dva dana je dosta da mu ja postanem samo "jedna od"?
zašto? zašto je život tako okrutan? zašto je mene ljubav napustila? digla ruke od mene?
znam. znam što ćete reći. to ni nije bila ljubav. ne. za njega nije. za mene je...
još jedan dokaz.
ljubav nije ono što bi trebala biti. ili ja imam krivu predođbu ljubavi?
za mene ljubav više ne postoji
samo jedno mi nejde u glavu.
njega boli kurac za mene. njemu se živo jebe. ja mu više netrebam, nisam mu potrebna, nevoli me više. zašto bi ja patila za njim? nema šanse. neželim to.
pitam se..........
ako to za njega znači voljeti, što onda tek znači mrziti?

subota, 30.08.2008.

suze. bol. izdaja. istina.

krug... ne kocka. ni pravokutnik. krug...
istina je da se sve vrti u krug. i istina je da smo sve ovo već prošli. ali dali je ovaj naš krug ipak otvoren? dali je ovo stvarno kraj?
više ništa nije kao prije. promjene su nas dokrajčile. ali život je takav. ljudi se mjenjaju. stvari oko nas se mjenjaju. za nas je to očito bilo kobno.
dali ima smisla zavaravati se? dali ima smisla nadati se? dali išta na ovome svijetu ima smisla?
još uvjek se uhvatim kako razmišljam o tome kako bi bilo da nije bilo... nekih stvari... ali nema smisla. šta je bilo bilo je. nemože se promjenit. nemože se izbrisati. to ostaje zauvjek.
vrijeme brzo prolazi... još prije par dana smo maštali o zajedničkoj budučnosti. zajedno se smijali kao mala djeca. iskreno.
danas. danas kao da nema ničega. danas se pitam dali si ti ona ista osoba od prije par dana...
znam da sam puno grješila. znam da sam mogla bolje postupiti. znam da je sve moglo biti drugačije ali nije... i ja sam kriva za to...
ali... nema smisla žaliti za time. napravila sam što sam mislila da je najbolje. očito sam krivo mislila ali...jbg... tipično za mene...
pitam se...dali osječaš prema meni išta? dali su se koji osječaji zadržali u tebi?
nisam ni svjesna koliko dani brzo prolaze. koliko se stvari događa oko mene. sve bi bilo lakše... kada bi varem nešto mogla zaustaviti bar na dan.. dva... da se stabiliziram.... snađem.... pomirim sama sa sobom. i znam da mi nešto fali. jedan dio mene. i to si ti. osječam prazninu... ko če je popunit?
ima li ljek za slomljeno srce?
alkohol. cigarete. ništa ne pomaže. čemu to? truješ sebe. truješ ljude oko sebe... znam. svatila sam. kasno je...
i dok vrijeme tako prolazi ja sjedim i samo se čudim izgubljenom vremenu.
i sada. sve je drugačije. sada znam da više nikad neće biti kao prije. znam da me nevoli, znam da sam mu samo navika.
a toga sam se i bojala...
osječam se jadno... gdje je kraj ovoj nesreći? gdje je početak sreći?
mislim...bilo bi mi lakše kad bi znala istinu. kad nebi vjerovala u laž. sve bi bilo drugačije. a ovako... sve boli. boli i više nego bi trebalo....
znam. ja sam samo djete. ja sam poput svakog drugog djeteta. zašto mi se onda događaju stvari koje druga djeca nemogu ni zamisliti?
i žalosno je to što sada sjedim ispred obične pametne kutije i plačem zbog nekog ko me ne doživljava ni pol posto. ko je krenuo dalje. ko je zaboravio na mene...
pitam se... jeli vrjedilo toga?
osječam se ko da sam ostavljena na oltaru. jer... prepustila sam se njemu... cjela... vjerovala sam mu. vjerovala sam u nas. a sve je nestlo. i on je nestao. otišo je uljepšavat dane drugoj........
mrzim svoj život. mrzim sebe. mrzim sve što ima veze samnom. mrzim svoju prošlost. mrzim svoju budučnost.
nemam više volje nizašta. najrađe bi se ubila...
ko zna... možda i skupim hrabrosti...jer volje za život i onako više nemam

petak, 29.08.2008.

napoko se imam kome "ispovjedati"...

ljeto je bilo kratko...tj... brzo je prošlo... bilo je zabavno... čak i kad nije bilo zabavno je bilo zabavno.... što god da to značilo... odlazila sam sa suzama u očima... bilo mi je žao... no ipak... vratila sam se u svoj voljeni grad sa osmjehom na licu... mislila sam da sam sretna... no ipak... nije prošlo ni 20min a na moje oči su se opet vratile suze... zašto?
koja je to ironija... misliš da imaš sve. da si sretan. a zapravo nije potrebna ni minuta da bi shvatio da nisi u pravu...
vezala sam seza nove ljude. oni su daleko od mene. vratila sam se starim ljudima. i oni su mi dalje nego prije.... ništa više nije isto... više ništa nema smisla.... sve se promjenilo.... a između ostaloga... i ja sam se promjenila....
propala ljubav. puno laži. pogreške.
tužna sam.
on je sretan.
drago mi je da je on sretan.
zaslužio je to. a ja sam zaslužila biti tužna.


nervoza. strah.
nervoza zbog laži. strah od istine. sve se vrti u krug. to je začarani krug i ja sam u njemu. bila...
i izgubila sam ovu bitku... znam.... ali dali to znači da sam izgubila i rat?
pitam se... dali mu nakon svega značim bar malo...
ne želim plakati. želim se smijati. ali nemogu. jer je ovo toliko žalosno da je smješno. pa plačem od smjeha. il smj ehom samo prikrivam suze...
ko bi znao.
ja sam nepoznanica. mene nitko ne poznaje...
nitko osim...?
želim da tako i ostane. jer kada bi me svi dobro poznavali onda onaj tko me stvarno dobro poznaje više nebi bio toliko poseban zbog toga. zar ne?
tek sada vidim koliko je žalosno biti samo jedno malo zrno pjeska u pustinji. a to smo mi. to je svatko od nas.
dali vrjedi zamarati se pitanjima na koja nitko nezna odgovore?
dali vrjedi patiti za prošlošču?
dali vrjedi boriti se za budučnost kada unaprjed znaš da je svaka tvoja bitka izgubljena,jer više nema onoga zbog kojeg je tebi i ono ništa što imaš bilo sve?

četvrtak, 26.06.2008.

samo jedno pitanje...

imam jedno pitanje za vas... možda će zvučati blesavo ali...
kada bi postojala jedna osoba, koja zna odgovore na sva pitanja... i kada biste imali priliku, što biste ju pitali?
u mome životu ima toliko pitanja. što kada bih morala izabrati samo jedno?
razmišljala sam o tome. razmišljala sam kako odabrati jedno pitanje a da poslje ne žališ što nisi odabrao neko drugo. ima toliko pitanja... kao npr...
zašto nje više nema? zašto sve ovo moram prolaziti "sama"? zašto me on prevario? zašto to toliko boli? dali je to vrjedno toga? dali me on stvarno voli? zašto je sve u vezi njegove jednonoćne afere tako komplicirano? zašto je opčenito sve tako komplicirano? postoji li način da izbjegnemo jedan period života? da odmorimo svoju psihu? doslovno pustimo mozak na pašu? mislim... ako on može. zašto ja nebih mogla??
zašto je meni toliko stalo? uspoređuje li on mene s njom? pita li se ikada dali bi mu bilo bolje da je ostao s njom? pita li se ikad kako če biti kada ona rodi? jeli on svjesan da mene to izjeda čak i kada ne želim priznati da sam tužna zbog toga? kako se pomiriti s činjenicom da me prevario? kako preči preko toga? kako se pomiriti s činjenicom da su te sve osobe koje voliš ili napustile(svojom ili Božjom voljom) ili izdale. da su ti puno puta lagale?
a ja sam im vjerovala... jer ipak... ja sam još uvjek naivno djete. djete koje vjeruje. kako se pomiriti s činjenicom da ni sutra ni prekosutra ni nikada više neću vidjeti osobu koju volim? kako se pomiriti s tim da si svoje djetinjstvo morao provesti u neznanju,neshvačanju, lažima? i kako sada ostati hrabar i dostojan svega? ima li nade doista? zašto je mene Bog "napustio"? vjerujem li ja doista u Boga? postoji li ljubav? vjerujem li u nju? kako nastaviti živjeti normalnim tempom kada me na svakom koraku nešto sputava? svaki put kada odlučim... uspjet u nečemu, trudit se za nešto... dogodi se nešto zbog čega moja volja nestane. splasne.
ima još jedno pitanje. ali neznam dali bi to pitala kada bi mi netko mogao dati odgovor. to pitanje je:
kako bi bilo da me nije prevario?
mislim... neznam. recite da sam luda, recite što god očete,aali i sada, nakon 6mj mene to toliko boli da je to... neopisivo. izjeda me iz dana u dan. stalno plačem radi toga. i više nego prije. i jednostavno... nisam sigurna da mogu to izdržati...psihički... jer... svi su primjetili kako sam osjetljiva u zadnje vrijeme. i da plačem svako malo... ali to nije zato jer sam u pmsu ili tako nešto nego zato što sam jednostavno... preslaba da bi izdržala... i neznam kako se rješiti tog tereta koji nosim u sebi... neznam kako izači na kraj s time... neznam kako se boriti protiv toga... i užasno sam slaba i osjetljiva. i bojim se... jako...ali stvarno... neznam više... više nisam toliko sigurna u sebe koliko sam bila prije... ali to tek sada vidim...
jeli pogreška priznati da si slab umjesto da odlučno digneš glavu i praviš se da si nepobjediv?
svi mi imamo svoje mane... ali neki ih ne žele priznati. jeli pogrešno priznati svoje mane? ili se pravit da ih nema?
kolko ču ja još morat dragih ljudi u životu izgubiti, kolko ču još morati propatiti da bih napokon našla onaj prav,istinski mir, sreću?
i na kraju... zapravo ostaje samo jedno pitanje na koje bih uistinu htjela znati odgovor...
dali ja to sve stvarno, iskreno želim znati ili možda ipak ne želim?

četvrtak, 05.06.2008.

u čemu je problem? gdje grješim?

Zasto uvjek patim ja?
Zasto nekad to ne budes ti?
Zar meni sreca nece da sja,
zar moram zbog tebe uvenuti?

Zasto na kraju kazes zbogom?
Zasto mi okrenes ledja lako?
Zar ne znas da umirem za tobom,
zar ne znas da to ne može svako?

znaš da te volim. oo znaš. znaš da mi je stalo. znam da znaš. i neću samo tako lako odustati? jelda? da... uvjeravala sam se u to.
ali... očito nisam dovoljno jaka... osječam se slabo... gubim razum... zašto sam te ostavila? zašto mi je to trebalo? to je bio samo...trenutak kada sam stvarno osjetila onaj strah... onaj pravi strah... da češ otiči sa njom... da si njen... i slama me to. nemaš pojima koliko mi je teško nositi se s time... kad pomislim na to... raspoloženje mi splasne, oči mi se napune suzama...
zašto mi je to trebala? zašto si mi to napravio?
kada smo se upoznali bila sam sama. izgubljena... u sred ničega... na putu prema nićemu... izvukao si me iz toga... bio si moje sve. moja utjeha, moja sreća, moj oslonac... neko tkome sam silno vjerovala... još uvjek si taj netko..ali si me izdao... iznevjerio... i više ništa nije kao prije... imam osječaj da sam opet na početku... opet u sred ničega... opet tako sama...
sve bih dala da mogu vratiti vrijeme... i promjeniti to što si me prevario.. ali ja i onako nemogu i nisam mogla utjecati na to... dali ti je sada jasnije?
neželim te u potpunosti izgubiti... nemoj to dozvoliti... obečao si... molim te.. znaš da te trebam... trebam te jer te volim... trebam te da ti voliš mene... ja... stvarno te trebam... bez tebe sam nitko i ništa... prazan papir... koji čeka da se na njemu započne nova priča... ali ja ne želim novu priču... ili želim? neznam... ali ... ne želim ponovo kroz sve prolaziti... pre bolno je...
misliš li da če sve doći na svoje?dali je ovo samo kriza? ili... možda... neznam... samo... želim da znaš da te volim i da te trebam... zato... nemoj me napustiti...



PRODUŽETAK POSTA
šta ti misliš tko si ti da sudiš drugima? misliš da si bolji od njih? misliš da više vrijediš? ajde prvo pogledaj sebe, razmisli o sebi, pa onda tek sudi drugima. znaš da sam u pravu.jelda? ali te mržnja obuzela. na trenutak žalim ljude poput tebe. ljude koji neznaju oprostiti. ajde sada iskreno reci... zašto misliš da si bolji od njih? zašto misliš da više vrijediš?
otvori oči. razmisli? koliko boli ti nanosiš drugima? zaboravimo prevaru, zaboravimo sve što si meni napravio, sada govorimo opčenito. nisam jedina kojoj nanosiš bol... jelda? tek kada ti naučiš biti poštena osoba, prava osoba koja se može ponositi svojim ponašanjem, tek onda sudi drugima... tvoje razmišljanje nije ni malo lijepo. zašto se ponosiš time? mene bi bilo sram da nosim toliko mržnje u sebi. nisu svi hrvati dobri, kao što nisu ni svi srbi loši. tvoj bijes je opravdan, ali to nije razlog da sudiš cijelom narodu, jer nisu svi isti. stvarno nisu. iskreno.. tužno je što tako razmišljaš. zbog takvih kao ti postoje sukobi,ratovi. zbog takvih kao što si ti če mržnja među ljudima uvjek postojati. zar nebi bilo lijepše da živimo u miru i skladu? ne razumijem... jednostavno... nemogu razumjeti... od kud u ljudima tolika mržnja... zašto ja vjerujem u to da u svakom čovjeku bez obzira od kuda potječe... postoji nešto dobro... da smo svi jednaki, da nema razlike među ljudima. zašto ja vjerujem u to kad su upravo ljudi ti koji rade razlike i koji se izdvajaju.
shvati. svi smo isti... i svi smo isto prošli... svi smo izgubili nekog dragog... to nije razlog da mrzimo... ili je? jesam li ja jedina naivna koja vjeruje u unutarnju ljepotu SVIH ljudi? zar sam jedina koja vjeruje u jednakost svih ljudi bez obzira na boju kože, porijetlo i sve ostalo... želim te razumjeti...ali nemogu... tolika mržnja... nema opravdanje... nikakvo... žao mi je zbog tvog brata...ali budi svjesan da nisi jedini koji je nekog izgubio... i nisu svi srbi krivi za to... mislim jesu. ali jednako koliko i hrvati. i nema razlike između nas. stvarno nema....